Crkvica svete Katarine Aleksandrijske kod Svetvinčenta
(foto Đ.Bubola, 2015.)
(foto Đ.Bubola, 2015.)
Osvrt na srednjevjekovno razdoblje "Templari u Istri - I templari in Istria" (saggio sul medioevo)
Povijest me templara oduvijek fascinirala, pogotovo ona mistična, nepoznata strana. No, što je od svih tih predaja istinito, jesu li templari stvarno zaslužili da budu pozitivan element u zajedničkom imaginariumu Europljana? Da li ih je bilo u Istri, gdje i kada? Odgovore na ova pitanja dao sam u istraživačkom radu "Templari u Istri - I templari in Istria", napisanom na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Iz predgovora knjige:
O templarima se danas ispisuju stranice i stranice ozbiljne i manje ozbiljne literature, tiskaju se znanstveni i pseudo znanstevni radovi, pišu romani, snimaju filmovi, sakuplja se povijesna građa kako bi se njihovo djelovanje u dva vijeka postojanja što više razjasnilo ili, upravo suprotno, obavilo plaštem magičnosti i tajanstvenosti, pridajući ovom viteškom redu htijenja, postupke ili idejna stajališta koja nisu ničim povijesno utvrđena. U ovom se osvrtu neću dugo zadržavati na podacima koji su poznati te većinom i potvrđeni o utemeljenju, organizaciji, djelovanju, ratovanju, bogatstvu ili pak samom kraju templarskog reda.
No, osnovno pitanje koje me ponukalo da krenem u istraživanje i sakupljanje informacija bilo je: je li templarski red ostavio ikakvog traga u Istri? Je li svojedobno bio važan činitelj i suoblikovatelj života i u istarskim okvirima? Koliko je važno značenje templarske ostavštine u Istri, danas, ako ova uopće postoji?
Iz zaključka:
Ne zaboravimo: te su puteve stvarno koristili križari i hodočasnici: njemački kralj Konrad III se iz II križarskog rata vraćao preko Pule, biskup Halberstadta se 1198 g.g vraćao preko Istre, car Fridrik II se 1235.g. i 1236.g. vraćao preko Istre, pa zašto ne bi 1192.g. i Rikard Lavljeg Srca?[1] Zašto ne bi mogli i putovati prema Svetoj zemlji iz istarskih luka, a ne samo se iskrcati u njima na povratku?
[1] Kosi,M., Between the Alps and the Adriatic, Budapest, 2003., 125-6
Povijest me templara oduvijek fascinirala, pogotovo ona mistična, nepoznata strana. No, što je od svih tih predaja istinito, jesu li templari stvarno zaslužili da budu pozitivan element u zajedničkom imaginariumu Europljana? Da li ih je bilo u Istri, gdje i kada? Odgovore na ova pitanja dao sam u istraživačkom radu "Templari u Istri - I templari in Istria", napisanom na hrvatskom i talijanskom jeziku.
Iz predgovora knjige:
O templarima se danas ispisuju stranice i stranice ozbiljne i manje ozbiljne literature, tiskaju se znanstveni i pseudo znanstevni radovi, pišu romani, snimaju filmovi, sakuplja se povijesna građa kako bi se njihovo djelovanje u dva vijeka postojanja što više razjasnilo ili, upravo suprotno, obavilo plaštem magičnosti i tajanstvenosti, pridajući ovom viteškom redu htijenja, postupke ili idejna stajališta koja nisu ničim povijesno utvrđena. U ovom se osvrtu neću dugo zadržavati na podacima koji su poznati te većinom i potvrđeni o utemeljenju, organizaciji, djelovanju, ratovanju, bogatstvu ili pak samom kraju templarskog reda.
No, osnovno pitanje koje me ponukalo da krenem u istraživanje i sakupljanje informacija bilo je: je li templarski red ostavio ikakvog traga u Istri? Je li svojedobno bio važan činitelj i suoblikovatelj života i u istarskim okvirima? Koliko je važno značenje templarske ostavštine u Istri, danas, ako ova uopće postoji?
Iz zaključka:
Ne zaboravimo: te su puteve stvarno koristili križari i hodočasnici: njemački kralj Konrad III se iz II križarskog rata vraćao preko Pule, biskup Halberstadta se 1198 g.g vraćao preko Istre, car Fridrik II se 1235.g. i 1236.g. vraćao preko Istre, pa zašto ne bi 1192.g. i Rikard Lavljeg Srca?[1] Zašto ne bi mogli i putovati prema Svetoj zemlji iz istarskih luka, a ne samo se iskrcati u njima na povratku?
[1] Kosi,M., Between the Alps and the Adriatic, Budapest, 2003., 125-6
Kao neposredan prijedlog osvješćivanja templarske baštine u Istri je moj roman za predadolescentnu djecu "Štitonoša Bartold i tajna bijele ruže" gdje opisujem putovanje mladog štitonoše Bartolda kroz Istru u X!!! st. u pratnji strica templara. Na svom putu ugleda po prvi puta more, u njemu se i okupa, doživi prvu ljetnu buru, vidi solane, biva ranjen od odmetnika, ali se i zaljubljuje. Upoznaje postajanke i templarska imanja u Istri: Kaštel, Ponte Porton, Sv.Mariju u Polju, Sv.Mihovila nad Limom, hospicij i Sv.Mihovila na Brdu kod Pule. U dijelovima knjige o Bartoldu na pitak sam i skoro neopazan način dao mnogo pravila kojih su se templari pridržavali na osnovvi svoje Regule.
Radnja se isprepliće s današnjim pulskim tinejdžerima koji slažu slagalicu o temlarskom blagu u Puli (čuvši priču o nesretnoj djevojci koja čeka svog dragog na povratku s Levanta) i koji se daju u potragu za njim kroz poznate i nepoznate pulske podzemne prolaze.
Ima li razlike u moralnim normama mladog štitonoše i mladih tinejdžera? Što im je zajedničko, što je svima nama zajedničko u toj dobi? Ljubav, prijateljstvo, čuvanje tajne, zajednički poduhvat, učenje...je li se to u razmaku od devet stoljeća promijenilo?
Knjige "Templari u Istri - I templari in Istria" i "Štitonoša Bartold i tajna bijele ruže" možete naručiti putem kontakta (ili na mail [email protected]) po cijeni od 99 kuna po komadu s uplatom na moj žiro račun: HR9723400093111459723 (pri PBZ). Ako vam treba, moja adresa je: Dobran Giordana 46, Šišan, 52100 Pula. Navedite svoju adresu kako bih Vam poslao knjige - poštarina uključena u cijenu (unutar HR).
Prenosim dijelove iz svoje knjige "Templari u Istri"
Kraj reda
13.oktobra 1307.g, /petak, koji od tada slovi kao crni petak ako pada na 13.dan u mjesecu)[1] velika većina francuskih templara bila je uhićena od strane kraljeve policije, a po nalogu samoga kralja Filipa IV Lijepog.[2] Nalog za hapšenje izdao je u strogoj tajnosti mjesec dana ranije, a ovaj je bio dostavljen svim prefektima po Francuskoj, usprkos tome što ni sam kralj nije imao ovlasti hapsiti redovnike.[3] Templari su bili poglavito optuženi za idolopoklonstvo, sodomiju, negiranje kršćanske vjere i obožavanje bafometa, neke vrste đavola.[4] Zanimljivo, nitko, nikad, pa ni sam kralj, nije optužio templare za novčane prijevare ili financijske malverzacije.[5]
Danas znamo kako je planirana i izvedena čitava operacija hapšenja s ciljem da se uništi templarski red koji je bio najveći vjerovnik francuske državne blagajne[6]. Kralj je računao i na imanja templara koja bi uvelike pripomogla državnom proračunu, a i na dragocjenosti koje su bile pohranjene u templarskoj glavnoj riznici, onoj u Parizu, koje bi stabilizirale valutu nakon nekoliko devalvacija i krivotvorenja novca (i pobuna domaćeg življa).[7]
Osim financijskog elementa, jedan od razloga uništavanja templarskog reda od strane kralja mogla je biti i svekolika svakodnevna prisutnost dobro organizirane vojske koja nije bila pod njegovom vlašću širom frankofonskih zemalja i predstavljala je prijetnju - a odnosi sa papom (vrhovnim poglavnikom!) nisu bili dobri.
Kralj Filip Lijepi obavijestio je i ostale evropske kraljeve da uhapse templare, no ta poruka većinom nije naišla na plodno tlo, kao ni kasnija papinska bula s istom porukom.[8] Tek nakon papinske bule kojom raspušta templarski red, bilo je omogućeno u mnogim zemljama da templari nesmetano pređu u druge redove (pogotovo u hospitalce), ili u novoosnovane redove, ili čak da ostanu na svojim imanjima.[9] Francuski kralj se dočepao većine templarskih imanja, iako su ta po papinom nalogu prešla u vlasništvo hospitalaca (slično i u Engleskoj).[10]
U glavnoj riznici Filip Lijepi nije našao templarsko blago. Navodno je noć prije masovnog hapšenja viđen vitez Gerard Ville kako sa 50 templara napušta pariški posjed sa kolonom natovarenih kola prema svojoj luci La Rochelle koju napušta iste noći sa 18 galija.Teško je vjerojatno da je na galije bio ukrcan spomenuti tovor, jer je udaljenost između ta dva grada oko 470 km…
[1] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 131
[2] De Vargas,L., El libro negro de los templarios, Gavà, 2003.82-4
[3] Read,P.P., Templari, Zagreb, 2003., 300
[4] Id., 302
[5] Frale,B., I Templari, Bologna, 2007., 94
[6] De Vargas,L., El libro negro de los templarios, Gavà, 2003., 39
[7] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 129
[8] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 134
[9] Read,P.P., Templari, Zagreb, 2003., 334; Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 12
[10] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 145
Kraj reda
13.oktobra 1307.g, /petak, koji od tada slovi kao crni petak ako pada na 13.dan u mjesecu)[1] velika većina francuskih templara bila je uhićena od strane kraljeve policije, a po nalogu samoga kralja Filipa IV Lijepog.[2] Nalog za hapšenje izdao je u strogoj tajnosti mjesec dana ranije, a ovaj je bio dostavljen svim prefektima po Francuskoj, usprkos tome što ni sam kralj nije imao ovlasti hapsiti redovnike.[3] Templari su bili poglavito optuženi za idolopoklonstvo, sodomiju, negiranje kršćanske vjere i obožavanje bafometa, neke vrste đavola.[4] Zanimljivo, nitko, nikad, pa ni sam kralj, nije optužio templare za novčane prijevare ili financijske malverzacije.[5]
Danas znamo kako je planirana i izvedena čitava operacija hapšenja s ciljem da se uništi templarski red koji je bio najveći vjerovnik francuske državne blagajne[6]. Kralj je računao i na imanja templara koja bi uvelike pripomogla državnom proračunu, a i na dragocjenosti koje su bile pohranjene u templarskoj glavnoj riznici, onoj u Parizu, koje bi stabilizirale valutu nakon nekoliko devalvacija i krivotvorenja novca (i pobuna domaćeg življa).[7]
Osim financijskog elementa, jedan od razloga uništavanja templarskog reda od strane kralja mogla je biti i svekolika svakodnevna prisutnost dobro organizirane vojske koja nije bila pod njegovom vlašću širom frankofonskih zemalja i predstavljala je prijetnju - a odnosi sa papom (vrhovnim poglavnikom!) nisu bili dobri.
Kralj Filip Lijepi obavijestio je i ostale evropske kraljeve da uhapse templare, no ta poruka većinom nije naišla na plodno tlo, kao ni kasnija papinska bula s istom porukom.[8] Tek nakon papinske bule kojom raspušta templarski red, bilo je omogućeno u mnogim zemljama da templari nesmetano pređu u druge redove (pogotovo u hospitalce), ili u novoosnovane redove, ili čak da ostanu na svojim imanjima.[9] Francuski kralj se dočepao većine templarskih imanja, iako su ta po papinom nalogu prešla u vlasništvo hospitalaca (slično i u Engleskoj).[10]
U glavnoj riznici Filip Lijepi nije našao templarsko blago. Navodno je noć prije masovnog hapšenja viđen vitez Gerard Ville kako sa 50 templara napušta pariški posjed sa kolonom natovarenih kola prema svojoj luci La Rochelle koju napušta iste noći sa 18 galija.Teško je vjerojatno da je na galije bio ukrcan spomenuti tovor, jer je udaljenost između ta dva grada oko 470 km…
[1] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 131
[2] De Vargas,L., El libro negro de los templarios, Gavà, 2003.82-4
[3] Read,P.P., Templari, Zagreb, 2003., 300
[4] Id., 302
[5] Frale,B., I Templari, Bologna, 2007., 94
[6] De Vargas,L., El libro negro de los templarios, Gavà, 2003., 39
[7] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 129
[8] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 134
[9] Read,P.P., Templari, Zagreb, 2003., 334; Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 12
[10] Pernoud,R., Templari, Split, 2005., 145